DESANKA MAKSIMOVIĆ (1898 - 1993)

Desanka Maksimović je rođena u selu Rabrovici kod Valjeva 1898.godine.Gimnaziju je završila u Valjevu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Svijet je doživljavala na poseban, topao, samo njoj svojstven način. Desankinu ljubav prema životu prati etički stav i filozofija morala .

Značajnije zbirke pjesama su:

Vrt detinjstva, Zeleni vitez, Gozba na livadi, Nove pesme, Pesnik i zavičaj, Zarobljenik snova, a vrhunac njenog pjesnickog stvaralaštva je zbirka Tražim pomilovanje.
Pjesma Krvava bajka, u kojoj je opjevana tragedija djaka kragujevačke gimnazije, spada u jedno od najpotresnijih svjedočenja o okupatorskim zločinima nad našim narodom u Drugom svjetskom ratu.
Proza i pjesme za djecu napisane su toplo i iskreno, neposredno i osjećajno.

Omiljene zbirke pjesama najmladjih čitalaca su:

Zlatni leptir, Prolećni sastanak, Čudo u polju, Sunčevi podanici, Pisma iz šume, Patuljkova tajna, Ako je verovati mojoj baki.
Desanka Maksimović je bila i vrstan prevodilac pjesnika koji su po izboru motiva, pjesničkog senzibiliteta i lirske melodičnosti bili bliski njoj.O prevođenju je govorila na ovaj način:

J a sam zaljubljena u jezik, u reč.

U reč nepovezanu, onu iz rečnika.

A čovek nikad dublje ne ulazi u to blago nego prevodeći i nikad dublje ne udje u suštinu neke pesme nego kad mora da je prevede.

Godine 1983. vratila se u rodnu Brankovinu, ali ovoga puta zauvijek. Sahranjena je pokraj svog supruga Sergeja Slastikova Kaluzanina.
Ono što je može najbolje opisati je upravo slikovitost izraza i visok zamah mašte.
Bila je pjesnikinja koja se mogla smatrati drugom majkom po učešću u vaspitanju djece, i njene pjesme su sastavni dio svačijeg djetinjstva.
Bila je i ostala doajen srpske lirike koji  je svojom osjećajnošću,jednostavnošću i iskrenošću plijenila i plijeni srca, iskrena i zaljubljena. Sa njom učimo kako se voli čovjek, priroda, domovina, riječ i misao.

TAKO OPOJNO LIJEPO (kazivanje Meše Selimovića)

Moja gimnazijska generacija imala je sreću da prvo upozna i zavoli pjesme Desanke Maksimović.
Ne znam kako i kojom prilikom, ali vjerovatno najprirodnijim i najlogičnijim putem i razlogom -jer su nam bile i namijenjene, jer su pjevale o ljubavi i radosti...
Znali smo napamet te divne pjesme, koje su bile i više nego to: dugo žudjeni susret, otkrovenje, sublimirana ljepota, puna usta i puno srce.
Gotovo i sad znam napamet jednu od prvih koje su nam doletjele odnekud iz daleka, kao dragocjen poklon, kao naše vlastito ushićenje.. .

Predosećanje

Poznala sam te kad sneg se topi,
topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dušu mi opi,
opi, pa žudno udisah zrak.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Poznala sam te u zvonak dan,
dan pijan, svež i mek. 
Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag, 
drag u životu celom.

Poznala sam te kad kopni led,
led, dok se budi proletnji dah;
kad dan je čas rumen, čas setan, bled,
kad sretno se i tužno u isti mah.
S nežnošću gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom;
i znadoh da ćeš biti mi drag,
drag u životu celom.

Za našu generaciju, koja je uz prvu zbirku njenih pjesama stasala za prvu dječačku ljubav, poezija Desanke Maksimović je neprestano išla uz nas;
Razvijala se i granala zajedno s nama: od prvih strepnji i ljubavnih nemira do strasnog okretanja oko sebe - za ljudima koji su nam braća; od strepnje pred ratom do zanosa u odbrani slobode, od pobjedničkih oduševljenja do širokog opraštanja i traženja pomilovanja za sve sto je vrijedno ljudskog poštovanja ili sažaljenja.
Moja generacija je ponosna što je, kao car, imala svoga pjesnika. A i naš dragi pjesnik je sigurno srećan što je, kao car, imao svoje vjerne pjesničke podanike.

Meša Selimović